Standardi

Što je norma i tko je donosi

Norma je dokument koji utvrđuje pravila, smjernice ili značajke za određenu djelatnost, donesen postupkom u kojem sudjeluju proizvođači, korisnici, struka i tijela vlasti. Njezina primjena je u načelu dobrovoljna. Snagu joj daje to što se pozivanjem na normu najlakše dokazuje da je postignuta tražena razina sigurnosti.

Norme donose normizacijska tijela na tri razine: međunarodnoj (ISO, IEC), europskoj (CEN, CENELEC) i nacionalnoj. Nacionalna se norma najčešće izdaje preuzimanjem europske, pa oznaka nosi sve tri razine: HRN EN ISO 12100 znači hrvatska norma koja preuzima europsku, koja preuzima međunarodnu.

Norma, propis i interna uputa

Propis donosi tijelo vlasti i on je obvezan. Propis najčešće postavlja cilj — stroj mora biti siguran — ali ne govori kako se to postiže. Norma govori kako, ali nije obvezna sama po sebi. Kada se propis pozove na normu, njezina primjena postaje put najmanjeg otpora za dokazivanje sukladnosti.

Interna uputa je dokument pogona. Ona je obvezna za one koji u tom pogonu rade i najčešće je stroža ili konkretnija od norme, jer se odnosi na točno određenu opremu. Uputa za ulazak u ćeliju ZR-1 nije norma ni propis, ali onaj tko je ne poštuje krši radnu obvezu.

Norme za tehničku dokumentaciju

Skupina normi uređuje sam oblik i vođenje dokumentacije: pravila tehničkog crtanja, formate i zaglavlja listova, označavanje dijelova i uređaja u shemama, ustroj tehničke dokumentacije postrojenja i sadržaj uputa za uporabu. Njihova je korist u tome što dokument izrađen prema njima može pročitati i onaj tko nije sudjelovao u projektu.

Za robotsku ćeliju najvažnija je posljedica jednoznačno označavanje. Ako se uređaji, vodiči i stezaljke označavaju po pravilima, onda oznaka -B7 znači isto u svakoj shemi i svaki serviser zna da je riječ o davaču. Ako se označava po volji autora, svaki novi projekt traži vlastito učenje.

Uz to norme uređuju i sadržaj uputa: što uputa za uporabu mora obuhvatiti, na kojem jeziku mora biti i koji se podaci moraju navesti. To je razlog zbog kojeg uputa uz ćeliju ne može biti samo prijevod kataloga robota.

Norme za sigurnost robotskih sustava

Sigurnosne norme složene su u tri sloja. Temeljna norma daje opća načela procjene i smanjenja rizika i primjenjuje se na sve strojeve. Skupne norme obrađuju pojedina sigurnosna svojstva, primjerice pouzdanost upravljačkih dijelova sigurnosnih funkcija ili zaštitne uređaje osjetljive na prisutnost. Namjenske norme odnose se na određenu vrstu strojeva, u ovom slučaju na industrijske robote i robotske sustave.

Podjela je važna zato što se pri projektiranju ćelije koriste istodobno. Temeljna norma daje postupak procjene rizika, namjenska daje zahtjeve za robotski sustav, a skupna daje mjerilo za pouzdanost sigurnosne funkcije. Za ZR-1 to znači da funkcija zaustavljanja pri prekidu svjetlosne zavjese ima zahtijevanu razinu performansi utvrđenu prema skupnoj normi, a njezino mjesto i postupak provjere proizlaze iz namjenske.

Koja inačica vrijedi i kada se usklađuje

Norme se povlače i zamjenjuju. Oznaka norme sadrži godinu izdanja, na primjer EN ISO 12100:2010, i ta je godina dio oznake, a ne podatak o tome kada je dokument tiskan. Provjera koja je inačica na snazi radi se u katalogu nacionalnog normizacijskog tijela, gdje se za svaku normu vidi je li na snazi, je li povučena i koja ju je zamijenila.

U dokumentaciji ćelije norme se navode na dva mjesta: u procjeni rizika i u izjavi o sukladnosti. Ako se norma promijeni, to ne znači da ćelija odjednom postaje nesigurna niti da se mora prepravljati. Obveza usklađivanja nastaje pri bitnoj izmjeni sustava — kada se mijenja namjena, kada se povećava brzina ili doseg, kada se dodaje nova opasnost ili mijenja sigurnosna funkcija. Tada se procjena rizika radi iznova, i to prema inačicama koje su tada na snazi.

Ključni pojmovi

Provjeri se

Kratka provjera prije prelaska na sljedeću jedinicu. Odgovor se potvrđuje klikom, a obrazloženje se prikazuje odmah.