Korisničko sučelje i upravljanje datotekama

Raspored radnog prostora

Radni prostor parametarskog CAD sustava dosljedno je organiziran oko nekoliko stalnih područja, neovisno o tome koji je konkretan proizvod u pitanju i koja je inačica: područje crtanja u sredini, gdje se prikazuje 3D model ili 2D nacrt; alatne trake i vrpca naredbi uz gornji rub, grupirane po funkciji (skiciranje, značajke, sklapanje, ocjena); stablo značajki (FeatureManager design tree) uz lijevi rub, s popisom skica, značajki i referenci opisanim u prethodnoj jedinici; i statusna traka uz donji rub, koja prikazuje trenutnu ravninu skiciranja, mjernu jedinicu i stanje skice (potpuno, nedovoljno ili prekomjerno određena – tema jedinice 1.7).

Ovaj raspored nije puka estetika nego odraz same logike parametarskog rada: stablo lijevo prikazuje povijest (što je već napravljeno), područje crtanja u sredini prikazuje trenutno stanje geometrije (rezultat te povijesti), a alatne trake gore nude sljedeći korak (što se može dodati). Razumijevanje ovog rasporeda olakšava snalaženje u bilo kojem modernom parametarskom sustavu, jer se isti obrazac – povijest lijevo, rezultat u sredini, alati gore – ponavlja u gotovo svim takvim programima, samo s različitim nazivima naredbi.

Tri osnovne vrste dokumenta

Parametarski sustav razlikuje tri temeljne vrste dokumenta, svaka sa svojim proširenjem datoteke i svojom ulogom. Dio (part) sadrži model jednog, nedjeljivog fizičkog predmeta izrađenog od jednog materijala – primjerice tijelo hvatača ili jedan prst. Sklop (assembly) sadrži poveznice na više dijelova (i/ili druge sklopove) te veze (mate) koje određuju njihov relativni položaj i dopuštena gibanja – primjerice cijeli hvatač MPH-1 sa svim njegovih 14 dijelova. Nacrt (drawing) sadrži 2D pogled izveden iz dijela ili sklopa, s kotama, oznakama i sastavnicom, i sam ne sadrži trodimenzionalnu geometriju nego samo njezin prikaz.

Ova podjela nije proizvoljna: svaka vrsta dokumenta ima drugačiji skup mogućih značajki i naredbi (npr. veze/mate postoje samo u sklopu, a kote i pogledi samo u nacrtu), i svaka vrsta dokumenta upućuje na druge datoteke preko vanjskih referenci, o kojima govori sljedeći odjeljak. Nazivi datoteka za ove tri vrste treba dosljedno razlikovati (npr. jednakim korijenom naziva uz sufiks ili prefiks koji označava vrstu), kako bi se već iz popisa datoteka u mapi projekta odmah vidjelo koja je koja, bez otvaranja svake pojedinačno.

Vanjske reference i rizik njihovog kidanja

Kad dokument sklopa upućuje na datoteku dijela, ili nacrt na datoteku dijela odnosno sklopa, taj se odnos naziva vanjska referenca. Referenca se u pozadini pamti kao putanja do datoteke na disku (ili u sustavu za upravljanje podacima o proizvodu, PDM). Dokle god se referencirana datoteka ne premjesti niti preimenuje izvan sustava koji reference prati, veza ostaje ispravna i promjena u dijelu automatski se odražava svugdje gdje se on koristi – to je praktična primjena pune asocijativnosti opisane u prethodnim jedinicama, protegnuta na razinu datoteka, a ne samo unutar jedne datoteke.

Problem nastaje kad se datoteka premjesti ili preimenuje izvan CAD sustava – primjerice ručno, u pregledniku datoteka operacijskog sustava. Tada program koji je referencirao tu datoteku, pri sljedećem otvaranju, ne može pronaći svoju referencu na zapisanoj putanji i prijavljuje pokvarenu (izgubljenu) referencu. Model se time ne uništava trajno, ali se veza mora ručno ponovno uspostaviti, ukazivanjem sustavu na novu lokaciju – posao koji je pri desetak datoteka podnošljiv, a pri sklopu od nekoliko stotina dijelova može biti vremenski vrlo skup.

Premještanje i preimenovanje unutar sustava

Zato gotovo svaki parametarski CAD sustav nudi vlastiti alat za pregled i premještanje datoteka (u samostalnom radu s datotekama na disku to je poseban dodatak preglednika datoteka; u punom sustavu za upravljanje podacima o proizvodu, PDM, ta je funkcija ugrađena u samo spremanje). Kroz taj alat, premještanje ili preimenovanje jedne datoteke automatski ažurira sve reference u svim ostalim datotekama koje na nju upućuju, umjesto da ih treba ručno tražiti i popravljati jednu po jednu.

Organizacija mape projekta

Prije prve skice korisno je odlučiti o strukturi mapa projekta, jer se ta odluka poslije teško mijenja bez rizika za reference. Dobra praksa razdvaja dijelove, sklopove i nacrte u zasebne podmape unutar zajedničke mape projekta, po potrebi dodaje podmapu za kupovne (standardne) dijelove koji se ne mijenjaju (vijci, zatici, senzor, cilindar) odvojeno od dijelova koji se izrađuju po mjeri, te podmapu za izlazne, neutralne formate (STEP, DXF) koji se generiraju za vanjsku komunikaciju i CAD/CAM/CNC pripremu (tema posljednje jedinice područja).

Za sklop hvatača MPH-1 to znači, primjerice: podmapu dijelovi s tijelom, prstima, nosačem i podnožjem; podmapu kupovno s modelima cilindra, senzora, vijaka i zatika (ako se koriste gotovi modeli proizvođača ili vlastite pojednostavljene zamjene); podmapu sklop sa sklopnom datotekom i nacrtima sklopa; podmapu nacrti s nacrtima pojedinih dijelova. Doslijedna struktura olakšava i timski rad – kad više osoba radi na istom projektu, jasna organizacija mapa smanjuje šansu da netko slučajno premjesti datoteku na mjesto koje ruši tuđe reference.

Imenovanje datoteka

Naziv datoteke trebao bi samostalno, bez otvaranja, reći što datoteka sadrži: vrstu dijela, po potrebi verziju ili konfiguraciju, i vrstu dokumenta. Kratice tipa „Model1“, „Sklop_final“, „Sklop_final2“ brzo postaju nečitljive kad broj datoteka premaši desetak, i otvaraju rizik da se netko referira na pogrešnu, zastarjelu verziju. Za primjer hvatača MPH-1 dosljedan obrazac mogao bi biti: mph1-tijelo, mph1-prst, mph1-nosac-lim, mph1-podnozje-zavar, mph1-sklop, mph1-sklop-nacrt – svaki naziv odmah otkriva ulogu datoteke unutar projekta bez potrebe za dodatnom tablicom značenja.

Kod konfiguracija (jedinica 1.2) ne treba otvarati zasebnu datoteku za svaku varijantu ako je razlika čisto parametarska – tada jedna datoteka s više snimljenih konfiguracija ostaje preglednija od skupa gotovo identičnih datoteka koje se razlikuju u jednoj dimenziji, jer se time i broj potencijalnih pokvarenih referenci smanjuje.

Sigurnosne kopije i verzioniranje

Uz uređeno imenovanje, projekt treba i plan sigurnosnih kopija i praćenja verzija: automatske sigurnosne kopije koje sustav sam odlaže u posebnu mapu (korisne za oporavak nakon pada programa, ali nisu zamjena za svjesno snimanje), te povremeno ručno arhiviranje čitavog projekta (svih dijelova, sklopa, nacrta i kupovnih komponenti zajedno) prije velikih izmjena namjere dizajna. Ako projekt koristi mrežni ili oblak pogon za dijeljenje datoteka među članovima tima, veličina i broj datoteka izravno utječu na vrijeme koje je potrebno da se izmjene jedne osobe pojave kod ostalih – što računski odjeljak ove jedinice pokazuje na konkretnom primjeru.

Vrijeme sinkronizacije skupa datoteka projekta

Kad se datoteke projekta drže na zajedničkom mrežnom ili oblak pogonu radi timskog rada, svaka promjena mora se prenijeti do ostalih članova tima prije nego što mogu nastaviti raditi na ažurnoj verziji. Vrijeme prijenosa ovisi o broju datoteka, prosječnoj veličini datoteke (modeli s puno značajki i vizualnim podacima mogu biti veliki nekoliko desetaka megabajta) i brzini mreže. Za sklop hvatača MPH-1 od 14 dijelova, uz pripadne nacrte i sklopnu datoteku, ukupan broj datoteka projekta lako naraste na dvadesetak ili više kad se uključe i nacrti.

Rezultat pokazuje zašto je disciplina oko broja i veličine datoteka praktično, a ne samo estetsko pitanje: pri sporijoj mreži ili velikom broju datoteka, vrijeme čekanja na sinkronizaciju cijelog projekta prije nastavka rada postaje mjerljiv, ponavljajući gubitak vremena tijekom svakog radnog dana, što opravdava ulaganje u organizaciju (razdvajanje kupovnih od vlastitih dijelova, korištenje konfiguracija umjesto zasebnih datoteka, brisanje nepotrebnih starih sigurnosnih kopija).

Ključni pojmovi

Provjeri se

Kratka provjera prije prelaska na sljedeću jedinicu. Odgovor se potvrđuje klikom, a obrazloženje se prikazuje odmah.