Reaktivno održavanje

Kada je čekanje kvara opravdano

Reaktivno održavanje je ispravna odluka onda kada su ispunjena sva četiri uvjeta: element je jeftin, kvar ne ugrožava ljude, kvar ne povlači za sobom skuplji kvar i zamjena je brza. Dovoljno je da jedan od tih uvjeta padne pa da se strategija mora promijeniti.

U ćeliji PO-1 takvih je elemenata podosta. Žarulja signalnog stupa, filtar ventilatora upravljačkog ormara, brtvica pneumatskog razvodnika, osigurač u razvodnoj ploči — svi oni stoje malo, zamjenjuju se u nekoliko minuta i njihov ispad ne oštećuje ništa drugo. Za njih je besmisleno voditi plan: zamjena po rasporedu trošila bi više vremena nego zamjena po kvaru.

Iz tablice se vidi da cijena dijela nije odlučujuća. Baterija davača stoji 35 EUR, dakle manje od filtra i žarulje zajedno, a ipak se mijenja preventivno — zato što njezin ispad briše zapis o položaju svih šest osi. Nakon toga slijedi vraćanje robota u ishodište i ponovno učenje referentnih točaka, što traje nekoliko sati i traži programera, a ne održavatelja.

Koliko kvar stvarno košta

Kad se pita koliko je stajao kvar, najčešće se odgovori cijenom dijela. To je ujedno i najmanji dio računa. Stvarni trošak neplaniranog zastoja sastoji se od šest stavki, a samo je prva vidljiva na računu dobavljača.

• Pričuvni dio — cijena ugrađenog dijela, uvećana za hitnu dostavu ako dio nije bio na zalihi.
• Rad održavatelja — sati utrošeni na otkrivanje, pripremu, popravak i ispitivanje, po potrebi uvećani za prekovremeni rad.
• Izgubljena proizvodnja — za ćeliju PO-1 to je 180 EUR za svaki sat zastoja, odnosno oko 37 neizrađenih komada po satu uz takt od 96 sekundi.
• Škart i dorada — komadi koji su bili u obradi kada je stroj stao i komadi izrađeni prije nego što je odstupanje primijećeno.
• Kašnjenje isporuke — hitan prijevoz, ugovorne kazne, prekid rada kod kupca.
• Neizravni trošak — preraspoređivanje ljudi, ponovno pokretanje procesa, gubitak povjerenja u pouzdanost ćelije.

Za ćeliju PO-1 godišnja slika izgleda ovako. Srednje vrijeme između kvarova iznosi 620 sati, a srednje vrijeme popravka 3,5 sata. Uz 4000 radnih sati to daje oko 6,5 kvarova godišnje i 22,6 sati neplaniranog zastoja. Samo izgubljena proizvodnja stoji 4 063 EUR, a dijelovi i rad dolaze povrh toga. Raspoloživost ćelije pritom iznosi 99,4 %, što na papiru izgleda izvrsno.

Posljedični kvar

Posljedični kvar nastaje kada prvi, obično sitan kvar nije na vrijeme otklonjen, pa ošteti skuplji sklop. To je najveća opasnost reaktivnog pristupa i razlog zbog kojeg se on nikada ne primjenjuje na elementima koji su u nizu s drugima.

Tipičan niz u ćeliji PO-1 izgleda ovako. Brtva reduktora druge osi počne propuštati mazivo. Kap po kap, razina maziva pada, a nitko to ne primijeti jer se nivo ne provjerava. Nakon nekoliko tjedana zupčanici rade gotovo suhi, temperatura raste, a vibracije prelaze prag od 4,5 mm/s. Slijedi zaribavanje ležaja i zamjena cijelog reduktora. Brtva stoji 12 EUR, reduktor 3 800 EUR, a zastoj se produljuje s 3,5 na devet i više sati jer reduktor nije na zalihi.

Crtež pokazuje ono što se u zapisima obično ne vidi: posljedični kvar ne produljuje samo popravak nego mijenja i sastav zastoja. Pojavljuje se faza dijagnostike koje prije nije bilo, a čekanje na dio postaje najduža stavka. Upravo zato se u pogonima vodi pravilo da se svaka nepravilnost prijavljuje čim se primijeti, bez obzira na to čini li se važnom.

Zaliha pričuvnih dijelova

Reaktivna strategija stoji i onda kada se ništa ne kvari, jer traži zalihu. Bez dijela na polici popravak od tri sata pretvara se u zastoj od nekoliko dana. S druge strane, svaki dio na polici veže novac i zauzima prostor, a neki se s vremenom pokvare i bez uporabe.

Odluka se u praksi svodi na usporedbu dvaju iznosa: godišnjeg troška držanja dijela na zalihi i očekivanog troška zastoja koji nastaje dok se dio čeka. Za reduktor ćelije PO-1 trošak držanja iznosi oko 15 % nabavne cijene godišnje, dakle oko 570 EUR, a svaki dan čekanja stoji 1 440 EUR izgubljene proizvodnje. Zaključak se nameće sam.

Utjecaj na proizvodnju i sigurnost

Neplanirani zastoj ne pogađa samo stroj koji je stao. U ćeliji PO-1 robot poslužuje glodalicu, pa njegov ispad zaustavlja i nju. Ako je ćelija dio linije, zastoj se širi uzvodno i nizvodno sve dok se međuzalihe ne potroše. Planiranje proizvodnje gubi oslonac jer se rokovi isporuke računaju prema kapacitetu koji više ne postoji.

Sigurnosna strana često je važnija od troškovne. Popravak koji se izvodi u žurbi, pod pritiskom proizvodnje i bez pripreme, najopasniji je posao u pogonu. Održavatelj ulazi u ćeliju, otvara ormar, premošćuje zaštitu da bi vidio što se događa. Svaki od tih koraka mora biti pokriven postupkom zaključavanja i označavanja izvora energije, a u žurbi se upravo ti postupci preskaču.

Postoji i treći, tiši učinak. Pogon koji često stoji navikne se na zastoje. Kvarovi se prestaju prijavljivati jer su uobičajeni, zapisi postaju nepotpuni, a onda ni prelazak na naprednije strategije nije moguć — nema podataka iz kojih bi se učilo. Time se zatvara krug u kojem reaktivno održavanje samo sebe održava na životu.

Ključni pojmovi

Provjeri se

Kratka provjera prije prelaska na sljedeću jedinicu. Odgovor se potvrđuje klikom, a obrazloženje se prikazuje odmah.