Ciljevi i zadaci održavanja

Četiri cilja održavanja

Pitanje zašto se održava ima jednostavan odgovor samo naizgled. Održavanje istodobno slijedi četiri cilja, a oni se ne mogu ostvariti svi u najvećoj mjeri. Povećanje jednoga gotovo uvijek ide na račun drugoga, pa je posao održavanja stalno traženje ravnoteže.

Sukob među ciljevima najlakše se vidi na paru raspoloživost–trošak. Raspoloživost se može podići čestim zahvatima, velikim skladištem pričuvnih dijelova i dežurnim serviserom, ali svaka od tih mjera košta. Isto vrijedi i za sigurnost: dodatna provjera zaustavlja ćeliju, ali sprječava nezgodu čija je cijena neusporedivo veća.

Zato se ciljevi ne postavljaju kao želje nego kao brojevi. Za ćeliju PO-1 to su raspoloživost veća od 99 posto, nula ozljeda, udio škarta ispod devet posto i ukupan trošak zastoja ispod pet tisuća eura godišnje. Tek kad su tako zapisani, može se provjeriti jesu li postignuti.

Raspoloživost kao glavno mjerilo

Od četiri cilja raspoloživost je onaj koji se najlakše mjeri i najčešće ugovara. Ona kaže koliki je udio vremena sustav bio sposoban obavljati svoju funkciju. Računa se iz srednjeg vremena između kvarova i srednjeg vremena popravka, o čemu podrobnije govori jedinica 1.5.

Na ćeliji PO-1 zapisi održavanja daju srednje vrijeme između kvarova od 620 sati i srednje vrijeme popravka od 3,5 sata. Iz toga slijedi raspoloživost od 99,4 posto. Uz 4000 sati planiranog rada godišnje to znači oko 6,5 kvarova i ukupno 22,6 sati zastoja, odnosno 4063 eura izgubljene proizvodnje.

Broj 99,4 posto zvuči visoko, ali treba ga čitati oprezno. Raspoloživost ne govori kada se zastoj dogodio. Dvadeset i dva sata rasuta u kratkim prekidima nisu isto što i jedan zastoj od dvadeset i dva sata usred isporuke. Zato se uz raspoloživost uvijek gleda i najdulji pojedinačni zastoj te broj kvarova.

Zadaće službe održavanja

Ciljevi govore što se želi postići, a zadaće govore što se konkretno radi. Zadaće službe održavanja proširuju se kroz cijeli životni vijek opreme i dijele se na one prije uporabe, tijekom uporabe i pri kraju vijeka.

1. Sudjelovati u izboru opreme i ocijeniti koliko se dobro može održavati: dostupnost mjesta zahvata, dostupnost dijelova, kvaliteta dokumentacije.
2. Preuzeti opremu pri puštanju u rad, provjeriti je i zapisati polazno stanje kao mjerilo za kasnije usporedbe.
3. Izraditi plan održavanja: popis zahvata, rokove, potrebne ljude, alat i dijelove.
4. Izvoditi planirane zahvate i zapisivati ih na radnim nalozima.
5. Otklanjati kvarove i utvrđivati njihove uzroke, a ne samo posljedice.
6. Voditi skladište pričuvnih dijelova i održavati ga usklađenim s planom.
7. Pratiti pokazatelje, izvještavati o njima i predlagati promjenu strategije kad brojevi to traže.
8. Osposobljavati operatere za svakodnevne radnje i za prepoznavanje ranih znakova kvara.

Posljednja zadaća često se podcjenjuje. Operater je uz stroj osam sati dnevno i prvi će čuti promjenu zvuka ili osjetiti povišenu temperaturu. Pogon u kojem operater zna što treba javiti i kome dobiva rani znak kvara besplatno, dok pogon bez toga saznaje za kvar tek kad se dogodi.

Načela održavanja

Uz zadaće se navodi i nekoliko načela koja vrijede bez obzira na strategiju. Ona nisu propisi nego provjerena pravila koja sprječavaju najčešće pogreške.

• Načelo prvenstva — sredstva se usmjeravaju na opremu čiji otkaz najviše boli, a ne na onu koja se najlakše servisira.
• Načelo pravodobnosti — zahvat se izvodi prije nego što nastane kvar, ali ne prije nego što je potreban.
• Načelo zapisa — ono što nije zapisano nije obavljeno; bez zapisa nema ni pokazatelja ni predviđanja.
• Načelo uzroka — otklanja se uzrok, a ne simptom; inače se isti kvar vraća u pravilnim razmacima.
• Načelo sigurnosti — nijedan zahvat ne smije se izvoditi bez odvajanja energije i zaključavanja pogona.
• Načelo mjerljivosti — svaka odluka o strategiji mora se moći provjeriti brojem.

Cijena zahvata i cijena zastoja

Trošak održavanja sastoji se od dviju stavki koje se ponašaju suprotno. Prva je cijena zahvata: sati servisera, pričuvni dijelovi, mazivo, alat i mjerna oprema. Ona raste s brojem zahvata. Druga je cijena zastoja: izgubljena proizvodnja, škart nastao pri zaustavljanju, kašnjenje isporuke i posljedični kvarovi. Ona pada kako zahvata ima više.

Zbroj tih dviju krivulja ima oblik slova U. Lijevo od najniže točke premalo se održava, pa zastoji nose trošak. Desno od nje održava se previše, pa se dijelovi mijenjaju prije nego što su istrošeni i ćelija stoji zbog zahvata koji nisu bili potrebni. Cilj nije najviši ni najniži broj zahvata nego onaj koji daje najmanji zbroj.

Ciljevi na primjeru ćelije PO-1

Na ćeliji PO-1 ciljevi se pretvaraju u konkretan plan. Preventivni dio obuhvaća podmazivanje reduktora svakih 5000 sati ili svakih 12 mjeseci, zamjenu baterija davača svake dvije godine i tromjesečnu provjeru energetskog lanca. Uz to se trajno prate vibracije na osima 2 i 3, temperatura reduktora, struja motora i broj ciklusa.

Rezultat se čita kroz pokazatelje. Raspoloživost prema zapisima o kvarovima iznosi 99,4 posto. Ukupna učinkovitost opreme, koja uz kvarove obuhvaća i gubitke brzine i kvalitete, iznosi 78 posto — kao umnožak raspoloživosti 91 posto, učinkovitosti 94 posto i kvalitete 91 posto. Razlika između 99,4 i 91 posto pokazuje koliko zastoja ne dolazi od kvarova nego od pripreme, izmjene alata i čekanja materijala.

Upravo je ta razlika najčešći izvor nesporazuma. Služba održavanja izvještava o raspoloživosti od 99,4 posto, a proizvodnja o učinkovitosti od 78 posto, pa obje strane misle da druga ne govori istinu. Oba su broja točna, samo mjere različite stvari. Zato se ciljevi i pokazatelji moraju dogovoriti zajedno, prije nego što se počnu mjeriti.

Ključni pojmovi

Provjeri se

Kratka provjera prije prelaska na sljedeću jedinicu. Odgovor se potvrđuje klikom, a obrazloženje se prikazuje odmah.