Interakcija i korisničko sučelje

Sučelje koje stoji u prostoru

Sučelje na računalu leži u ravnini zaslona i ne mijenja se dok korisnik miruje. Sučelje proširene stvarnosti stoji u prostoru koji se kreće: korisnik hoda, okreće glavu, prilazi stroju i odmiče se od njega. Zbog toga se ista ploča s uputom u jednom trenutku vidi izbliza i ravno, a u drugom izdaleka i ukoso.

Sadržaj se zato raspoređuje u tri zone. Prva je na predmetu: strelica koja pokazuje na vijak, obrub oko spojnice, brojka uz maticu. Druga je uz predmet: ploča s tekstom koja lebdi pokraj prihvatnice i okreće se prema korisniku. Treća je uz rub zaslona: gumbi, brojač koraka i poruka o stanju praćenja, koji ostaju na mjestu bez obzira na to kamo je uređaj usmjeren.

Raspored nije stvar ukusa. Ono što mora biti točno smješteno ide na predmet, jer njegova je vrijednost upravo u mjestu. Ono što se čita ide uz predmet, jer bi na predmetu smetalo pogledu. Ono što se koristi stalno ide uz rub zaslona, jer se ne smije tražiti. Na projektu AR-1 tako su raspoređeni strelica zahvata, ploča s tekstom koraka i traka s gumbima natrag, naprijed i brojačem Korak 3 od 8.

Načini upravljanja

Korisnik okruženjem upravlja na četiri načina, a izbor ovisi o uređaju i o tome što radi rukama. Dodir je najjednostavniji i koristi se na tabletu i telefonu. Točan je, brz i svima poznat, ali traži slobodnu ruku i ne radi kroz radne rukavice od debele kože.

Pokazivanje zrakom (ray pointing) koristi se na naočalama i na tabletu kad je predmet daleko. Iz uređaja ili iz ruke izlazi zraka koja se križa s objektom, a odabir se potvrđuje pritiskom, štipanjem prstiju ili zadržavanjem. Zraka doseže ono što je izvan dohvata ruke, ali je nemirna: mala nestabilnost ruke na udaljenosti od dva metra pomakne vrh zrake za nekoliko centimetara.

Geste su pokreti ruku koje kamera prepoznaje: štipanje, otvaranje dlana, pomak ruke. Ne traže dodir uređaja, što je prednost kad su ruke prljave, ali traže da ruka bude u vidnom polju kamere i zamaraju kad se ponavljaju. Glasovne naredbe oslobađaju obje ruke i u radu na visini ili u ormaru nemaju zamjenu, ali u pogonu buke od 80 dB postaju nepouzdane.

Uz same načine ide i pitanje što korisnik radi rukama. Tehničar koji drži prihvatnicu ne može istodobno držati tablet, pa se uređaj tada odlaže u nosač, a uputa vodi glasom ili se pomiče sama, prema izvršenom koraku. Ako se to ne predvidi, dobije se sučelje koje u učionici radi besprijekorno, a u ćeliji se ne može upotrijebiti.

Veličina cilja i čitljivost teksta

Sve mjere u prostornom sučelju vode se na isti način: preko kuta pod kojim se nešto vidi. Predmet visine 5 mm na udaljenosti 0,5 m i predmet visine 10 mm na udaljenosti 1 m izgledaju jednako veliko, jer zauzimaju isti kut. Zato se pravila ne izriču u pikselima nego u milimetrima na zadanoj udaljenosti ili izravno u stupnjevima.

Za dodir prstom vrijedi fizička mjera: najmanji cilj je oko 9 mm, što na uobičajenom zaslonu tableta odgovara približno 48 piksela. Za zraku uzima se kut od otprilike 1,5°, a za odabir pogledom oko 2°, jer je oko mirnije od ruke, ali sporije. Na udaljenosti od 0,5 m to je cilj širok 13 do 18 mm.

Za tekst se uzima kutna visina slova od približno 0,6°, što na 0,5 m daje visinu velikog slova od oko 5 mm. Manje od toga čita se sporo i s naprezanjem, osobito kroz zaštitne naočale. Redak ne bi trebao biti dulji od četrdesetak znakova, a ploča ne bi smjela zauzeti više od trećine vidnog polja, koje na uređaju B iznosi 43°.

Prikaz u nastavku pretvara ta pravila u brojke za zadanu udaljenost čitanja i odabrani način pokazivanja. Vrijedi ga isprobati za dva slučaja iz projekta AR-1: tehničar koji tablet drži na 0,5 m i tehničar s naočalama koji ploču gleda s dva metra.

Brojke pokazuju zašto se ista ploča ne može upotrijebiti na obje udaljenosti. Ploča složena za 0,5 m s dva metra postaje nečitljiva, a ploča složena za dva metra izbliza zauzme cijelo vidno polje i zakloni stroj. Rješenje je ploču vezati uz sidro i njezinu veličinu mijenjati prema izmjerenoj udaljenosti korisnika.

Boje i kontrast u pogonu

Boja se u proširenoj stvarnosti ne ponaša kao na zaslonu računala. Na tabletu se digitalni sadržaj crta preko slike kamere, pa je podloga ono što kamera vidi — siva ograda, žuta zaštitna traka, tamni lim. Na naočalama s prozirnim staklom prikaz se zbraja sa svjetlom iz prostora: crna se ne prikazuje nikako, a tamne boje gube se u svijetloj okolini.

Iz toga slijedi nekoliko pravila. Tekst se ne piše izravno preko slike nego na poluprozirnoj ploči, koja daje stalnu podlogu. Za tekst se biraju svijetle boje na tamnoj podlozi ili obrnuto, uz omjer svjetline koji se u pogonu ne gubi. Tanke crte i sitni ukrasi izbjegavaju se jer se na sunčevu svjetlu jednostavno ne vide.

Boja nikada ne smije biti jedina oznaka. Crvena strelica i zelena strelica razlikuju se samo bojom, pa ih ne razlikuje ni korisnik s poremećajem raspoznavanja boja ni bilo tko kad je zaslon na suncu. Uz boju uvijek ide i drugi znak: oblik, natpis, položaj ili brojka.

Redoslijed koraka upute

Uputa proširene stvarnosti nije dugačak tekst nego niz koraka. Za zamjenu prihvatnice na robotu ZR-1 taj niz ima osam koraka. Pravilo je jedno: jedan korak — jedna radnja i jedno mjesto. Čim korak sadrži dvije radnje na dvama mjestima, korisnik gubi vezu između teksta i onoga što vidi.

Svaki korak ima istu građu: kratak naslov, jednu do dvije rečenice upute, oznaku mjesta u prostoru i, po potrebi, upozorenje. Tekst koraka piše se u zapovjednom načinu i bez uvoda: Odvoji dovod zraka, a ne Potrebno je najprije odvojiti dovod zraka. Kraći tekst znači manju ploču, a manja ploča znači manje zaklonjenog stroja.

Kretanje po koracima mora ići u oba smjera. Korisnik se vraća češće nego što se to u planiranju pretpostavlja, jer se pri radu prekine i izgubi mjesto. Uz gumbe naprijed i natrag ide i brojač, kako bi se u svakom trenutku znalo koliko je posla ostalo.

Koraci koji imaju posljedicu po sigurnost dobivaju potvrdu. U projektu AR-1 to su prvi korak, kojim se potvrđuje da ćelija stoji, i sedmi, kojim se potvrđuje da su vijci pritegnuti propisanim momentom. Potvrda se ne traži na svakom koraku, jer korisnik tada prestane čitati i samo pritišće.

Povratna obavijest i pogreške

Svaka radnja korisnika mora imati vidljiv odgovor, i to unutar desetinke sekunde. Bez odgovora korisnik ponovi radnju, pa se korak preskoči dvaput. Odgovor može biti promjena boje gumba, kratak zvuk, podrhtavanje uređaja ili pomak oznake — najbolje dvoje odjednom, jer u pogonu buke zvuk ne pomaže, a s rukavicama se podrhtavanje slabo osjeti.

Poruke o pogrešci pišu se kao uputa, a ne kao obavijest o stanju programa. Umjesto pogreška praćenja piše se usmjerite uređaj prema natpisnoj pločici. Poruka stoji dok traje uzrok i nestaje sama čim se stanje popravi, bez potvrde, jer korisnik u tom trenutku ima pune ruke posla.

Posebno se obrađuju tri stanja: gubitak praćenja, izgubljena meta i prazna baterija. Prva dva rješavaju se skrivanjem sadržaja i uputom, a treće opomenom na vrijeme — na uređaju B s baterijom od 2 sata i 40 minuta opomena se daje na dvadeset minuta preostalog rada, jer je toliko potrebno da se posao privede kraju.

Pogreške korisnika razlikuju se od pogrešaka sustava i drukčije se rješavaju. Ako tehničar pritisne naprijed prije nego što je korak doista obavljen, aplikacija ga ne smije zaustaviti, jer ona ne zna što se u ćeliji dogodilo. Smije, međutim, na sljedećem koraku prikazati podsjetnik, a u završnom sažetku označiti korake koji su prošli brže nego što je moguće. Time se zadržava povjerenje korisnika, a nadzor ostaje na mjestu na kojem pripada — u zapisu.

Na kraju cijelog postupka aplikacija daje sažetak: koliko je koraka dovršeno, je li neki preskočen i koliko je trajalo. Taj sažetak nije ukras nego zapis koji ulazi u dokumentaciju zahvata i poslije služi za usporedbu s idućim zahvatom na istoj ćeliji.

Ključni pojmovi

Provjeri se

Kratka provjera prije prelaska na sljedeću jedinicu. Odgovor se potvrđuje klikom, a obrazloženje se prikazuje odmah.